Svijet glumaca

Dragi moj prijatelju, 

već dugo, dugo vremena promatram sebe, pa onda i druge ljude i učim o našoj prirodi srca, o tome što nas pokreće i što smo sve u stanju učiniti da dođemo do nečega što nam je vrijedno. Teško je proniknuti u ljudsko srce dok nemaš ispravan nauk i ne upoznaš od čega je ono sastavljeno i zato sam duboko zahvalan na Čistoj Istini, jer mi je dala spoznaju samoga sebe i pomogla da zavirim u duboko u svoje nutrine. 

Postoje dva velika motora koji pokreću naše sisteme. Oholost i sebičnost, ili drugim riječima potreba da budemo iznad drugih i žudnja da sebi pripojimo što god nam privlači srce. Kada bolje sagledamo sami sebe, možemo vidjeti da je to vrlo često motiv koji nas dnevno pokreće. 

Mi smo kroz odrastanje naučili biti vješti glumci. Od malenih nogu naučili smo se pretvarati kako bi nešto posttigli. Primjerice, ponašali bi se kako su to roditelji od nas tražili ako bi bili motivirani sa nekom nagradom koju smo žudjeli. Bili smo sposobni biti predivna djeca, poslušni, a svo vrijeme sa figom u džepu vrtili svoj film samo da bi dobili to što smo htjeli. 

I tako smo nastavili dalje kroz život. Pred profesorima smo bili dobri, jer smo se bojali kazne i loših ocjena. Na poslu smo sve slušali poradi autoriteta naših nadređenih ili straha od gubitka plaće. U odnosima sa drugima smo bili uljudni dok god je postojao interes da se taj odnos nastavi. U vezama smo se pretvarali da smo bolji, pametniji, zgodniji ne bi li zadivili i osvojili drugu stranu. No, ispod površine mi nismo bili takvi. 

Naše misli, za koje smatramo da ih nitko ne vidi, su često brujale i vrtile potpuno drugačiji film. Naši osjećaji, koje smo naučili prekriti smiješkom na licu, su govorili nešto posve drugačije. Ali ipak netko sluša naše misli i vidi naše namjere,  motri na naša srca i sve budni prati. 

Naš Otac, Stvoritelj, Bog, Koji nas je istkao iz svoje Ljubavi zna ama baš sve o nama i poznaje svaki milimetar naše duše, percipira svaku misao i osjećaj koji kroz nas prolazi.  Sve ono što smo mislili i osjećali u skrovitosti našeg srca piše se u našu Knjigu Života., a ta Knjiga Života biti će nam sudac kada odložimo ovo smrtno tijelo i pređemo u duhovni svijet i onda će na svijetlo izaći naši istinski motivi, motori koji su nas cijelo vrijeme pokretali. 

I biti će to silno težak trenutak za mnoge, jer će neki po prvi puta iskreno vidjeti sebe i shvatiti da ništa ne mogu sakriti niti vješto odglumiti. 

Dat ću ti primjer na kojem se ovo jednostavno može shvatiti. Dva čovjeka su donirali novac za uređenje dječjeg odjela bolnice. Prvome je motiv doista bio pomoć djeci i roditeljima koji tamo borave i on je jednostavno iskoristio novac da učini što je vidio da je najbolje. Za to nije tražio nikakva priznanja niti pohvale.

Drugi je pak čovjek na otvorenje pozvao novinare, pohvalio se svojim “skrominm” ulaganjem i bolnica mu je zauzvrat dala predivnu zahvalnicu koju on sada ponosno drži istaknutu na zidu svoje kuće kako bi bila vidljiva svim gostima kada dođu u posjete. 

Obojica su učinila isto djelo. Uredili su dječji odjel bolnice. No, motiv koji ih pokreće je bio potpuno različit. 

Zašto ovo govorim, osim da te osvijestim kako smo odgovorni za svoje unutarnje stanje i da se svako djelo koje činimo procjenjuje s obzirom na motive koji ga pogone? Zato da ti ukažem potrebu za ispravnim življenjem.

A upute za življenje su zapisane u Riječi Božjoj, Bibliji = Starom i Novom Zavjetu i ovdje u objavama Čiste Istine. Riječ Božja nam objavljuje kakvi mi jesmo i kakvi bi trebali biti. Ona nam jasno ukazuje kakvo je naše srce ne bi li nam pomogla da ga promijenimo na bolje. U ogledalu Riječi mi spoznajemo istinskog sebe.

1. Korinćanima 4:5  Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.

Hebrejima 4:12 Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.

Bez ozbiljnog samopromatranja nikada neće biti istinske promjene niti posljedično pokajanja a bez istinske promjene naše srce će ostati pokvareno kakvo i jeste i onda će jednoga dana to biti za nas bolno buđenje, jer ćemo se svrstati s obzirom na kvalitetu naše duše. 

I moglo bi nam se desiti baš kao što je to Isus rekao ‘..prvi će biti posljednji a posljednji prvi’. 

Zato je Isus došao na Zemlju, da nam pokaže tko smo mi uistinu i da nam pomogne skinuti maske sa naših lica, jer mnogo, mnogo ljudi živi u prividu i nemaju dodir sa stvarnosti svoje prirode. Mnogi ljudi žive kao trajni glumci u prikazu svoje uloge i rijetko kada dođu do trenutka kada bi mogli sagledati sami sebe. 

Rad na unaprjeđenju kvalitete naše duše je najvažniji zadatak koji ljudsko biće može i treba poduzeti. O uspjehu tog zadatka ovisi kvaliteta našeg života u vječnosti. 

Još ću ti pisati o ovoj važnoj temi drugi puta.. 

Tvoj, 

Frano

 

Više o našem prelasku u duhovni svijet možeš pročitati u ovoj PDF knjižici “Vizije iz duhovnog svijeta“, a ovdje ti ostavljam jedno malo poglavlje.

 

OHOLI SVEĆENIK I PONIZNI RADNIK


Svećenik koji je na sebe gledao kao na izuzetno učenog i religioznog čovjeka je umro u poodmakloj starosti. I bez sumnje, on je bio dobar čovjek. Kada su anđeli došli da bi ga odveli do mjesta koje mu je bilo određeno od strane Gospoda u svijetu duhova, doveli su ga u posredno stanje, gdje su ga ostavili sa mnogim drugim duhovima, kasnije pristiglima, na odgovornost onim anđelima koji su određeni za podučavanje dobrih duša, dok su se oni sami vratili nazad da bi uveli unutra drugog dobrog duha. U tom posrednom nebu, postoje jedan
iznad drugog stupnjevi i stupnjevi sve do najviših nebesa, a stupanj u kojem je duša prihvaćena poradi podučavanja, je određen stvarnom dobrotom čovjekova života na Zemlji.


Kada su se anđeli, koji su ovog svećenika postavili na ovaj stupanj, vratili nazad vodeći drugu dušu, po koju su bili otišli, oni su nju, na njihovom putu prema višoj razini, doveli iznad stupnja u kojem je bio svećenik. Vidjevši to svećenik je glasno protestirajući povikao: ‘Koje
pravo imate ostaviti me na pola puta do te veličanstvene zemlje, dok ovog drugog čovjeka vodite pravo gore tik do nje? Ja niti u svetosti, niti u ičemu drugome, nisam manji od tog čovjeka, ili od vas samih.’ Anđeli su odgovorili: ‘Ovdje nema tako nečeg poput velikog ili malog, ili višeg ili manjeg, već je čovjek postavljen na kojigod stupanj je zaslužio svojim
životom i vjerom. Ti još nisi potpuno spreman za taj gornji stupanj, zato ćeš morati ostati ovdje jedno određeno vrijeme, i naučiti neke od stvari koje su naši su-radnici određeni podučavati. Onda, kada nam Gospod zapovjedi, mi ćemo te, sa velikim zadovoljstvom, povesti sa nama do te više sfere.’ On reče: ‘Podučavao sam ljude cijelog svog života kojim
putem doći do neba. Što još više moram naučiti? Znam sve o tome.’ Zatim su anđeli podučitelji rekli: ‘Oni sada moraju ići gore, ne možemo ih zadržati, no odgovorit ćemo na tvoje pitanje. Prijatelju, nemoj se uvrijediti ako govorimo otvoreno, jer to je za tvoje dobro. Ti misliš kako si ovdje sam, ali Gospod je također ovdje iako Ga ne možeš vidjeti. Oholost koju si prikazao kada si rekao, ‘’Ja znam sve o tome’’ te spriječava ugledati Ga, i popeti se naviše. Poniznost je lijek za tu oholost. Prakticiraj ju i tvoja će ti želja biti odobrena.’

Nakon toga, jedan od anđela mu je rekao: ‘Čovjek koji je upravo bio promaknut iznad tebe,  nije bio učen ili slavan čovjek. Nisi ga promotrio vrlo pažljivo. On je bio član tvoje duhovne zajednice. Ljudi su ga jedva poznavali, pošto je bio najobičniji radni čovjek, i imao je vrlo malo odmora od svog posla. Ali u njegovoj radionici, mnogi su ga znali kao vrijednog i poštenog radnika. Svi koji su došli u kontakt sa njime su prepoznali njegov Kršćanski karakter. U ratu, bio je pozvan služiti u Francuskoj. Tamo je, jednog dana, dok je pomagao ranjenom suborcu, bio pogođen metkom i ubijen. Iako je njegova smrt bila iznenadna, on je na nju bio spreman, tako da nije morao ostati u ovom posrednom stanju onoliko dugo koliko ćeš to ti morati. Njegovo promaknuće zavisi, ne o pristranosti, nego o njegovoj duhovnoj vrijednosti. Njegov život molitve i poniznosti, dok je bio u svijetu, ga je u velikoj mjeri pripremio za duhovni svijet. On se sada veseli zato što je dosegao određeno mu mjesto, i zahvaljuje i hvali Gospoda, Koji ga je, u Njegovoj milosti, spasio, i dao mu vječni život.’

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *