Kada bi netko čuo naše misli..

Dragi moj prijatelju, 

imam danas pitanje za tebe o kojem bi želio da promisliš i nadam se da bi te moglo dovesti do dublje spoznaje najvećeg problema sa kojim se moramo suočiti za vrijeme našeg boravka na Zemlji – nas samih. 

Nastavljam se na prošlo pismo o Svijetu Glumaca i tome kako u našoj nutrini postoje skrivene misli i osjećaji koji nas zapravo pokreću i dok god se ne počnemo sa njima aktivno baviti, do tada ne činimo pravi posao rada na vlastitoj duši. 

Kao prvo, mi se svi predstavljamo pred drugim ljudima puno bolji nego što to uistinu jesmo i na jednoj razini mi smo toga svjesni, ali kako smo oko sebe već izgradili tu mrežu “malih” laži tako nastavljamo dalje igrati ulogu koju smo sami izmislili. Tako, primjerice, čovjek koga svi poznaju kao nasmijanog zabavljača može unutra u sebi biti izrazito depresivan. Ili recimo često vidimo u novinama kako mirni ljudi odjednom puknu i počine grozne stvari. Od kuda to? Kako je moguće da su cijelo vrijeme bili jedno na van pred drugima, a potpuno drugo unutra u sebi? Jesu li oni izolirani slučajevi, ili je to nešto što nam je svima pripadno u većoj, ili manjoj mjeri?

Mislim da je odgovor jasan svakome tko se iskreno zagleda u svoje srce i prizna da je upravo i on često baš takav. Nije li ropstvo živjeti u takvoj obmani? Nije li to ništa drugo nego laž? Koji je to trenutak kada ćemo, ako ikada, biti ono što jesmo i jesmo li spremni preuzeti odgovornost za naše misli i osjećaje, a ne samo riječi i djela.

Zamisli samo na trenutak da govoriš točno ono što misliš i izraziš ono što osjećaš. Kako bi ta stvarnost izgledala i da li bi onda naši odnosi bili isti, ili bi trpjeli ozbiljnu štetu? Da li bi naši voljeni ostali stajati uz nas kada bi znali sve što nam prolazi kroz glavu, ili njihova želja da budu sa nama ovisi o ulozi  koju smo pred njima izgradili?

Teška su to pitanja, ali iznimno ljekovita za ukazivanje na problem sa kojim se moramo suočiti što prije, jer vrijeme na Zemlji nam je ograničeno i nitko ne zna ni dana ni trenutka kada će morati ostaviti ovo tijelo i nastaviti život u vječnosti. 

Vidiš, jedna od stvari koje su me šokirale već na samom početku mog Kršćanskog hoda jest da “uskoro” dolazim na mjesto gdje će svi ćuti sve moje misli i osjetiti sve moje osjećaje i gdje neće postojati mogućnost da sakrijem ikakvu tajnu, ili svoje namjere. Moje okruženje će biti podudarno sa unutarnjom kvalitetom moje duše. Što manje istinske Ljubavi imam, to će teže, mračnije, mučnije i otužnije biti okolnosti oko mene. Duhovni svijet ne poznaje neistine, niti obmane. osim onih u koje smo se sami uvjerili. Sve se vidi i sve se zna i sve je pravedno uređeno. Postajemo potpuno goli i transparentni pred Ocem i pred drugima i to je ono što će užasnuti mnoge koji će onda htjeti pobjeći u najcrniji mrak ne bi li sakrili svoje grijehe. 

“Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti;
i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.”
Luka 12:2, 3

No postoji netko tko vidi naše srce i poznaje naše namjere, tko nas poznaje daleko više i dublje nego mi sami sebe i tko nam govori, evo sada, da smo pala bića otpali od Ljubavi i da nam svima očajno treba pomoć kako bi mogli sebe promijeniti. Potrebna nam je Božanska Snaga kako bi se mogli transformirati u biće koje je ponovo savršeno u Ljubavi. 

I tu Snagu nam je naš Otac osigurao preko žrtve na Križu, kroz smrt Isusa Krista. Isus je sam vidio da se bez upliva Božanske Snage nećemo moći osloboditi grijeha otpadništva koji nas je držao svezanima u našoj paloj prirodi i da je jedini način da nas izbavi od posljedica naših vlastitih grijeha bio da položi svoj život kao otkupninu i time namiri pravdu koju se nije moglo izbjeći. 

I baš kroz taj čin Spasenja Božja beskrajna Ljubav je ponovno mogla poteći prema svima onima koji su je bili voljni prihvatiti i ispuniti bića sa Snagom Duha da se mogu oduprijeti Sotoni i svojoj paloj prirodi. 

Od trenutka kada biće spozna u kojem se problemu nalazi, pa trenutka pokajanja i preklinjanja za Snagom koju ono očajno treba ako se želi promijeniti, sve do trenutka kada više u njemu ne postoji apsolutno ništa što se opire Ljubavi, zove se preporod duše i zbog toga smo mi ovdje na Zemlji. 

I o tome je Kršćanstvo, o Ljubavi. O nama kao palim bićima i smjernicama kako se vratiti natrag Kući. O Očevom milosrdnom srcu i nastojanju da nas sve vrati. O tome da jedini način da se promijenimo jest da primimo Snagu  i vršimo dvije Zapovijedi Ljubavi,  da živimo predani svome Ocu u Isusu Kristu i ljubimo sve ljude kao što je On nama pokazao da nas ljubi.

Jednostavno. Jasno. Precizno. Iz pustinje u Obećanu Zemlju. Iz groba naše pale prirode do blistavog sjaja Božanske slave. Jedini Put Ljubavi.

Imamo jednu priliku napraviti pravu stvar i to je ovaj život ovdje na Zemlji. 

U ljubavi te ostavljam i molim se da te ove misli dotaknu u srce, jer o spoznaji Istine sve ovisi.

 

Tvoj,

Frano

 

Mrvice za dalje.. 

 

OPAKOM ČOVJEKU JE BILO DOZVOLJENO UĆI U NEBO


Jednom je, u mojem prisustvu, nakon smrti u svijet duhova ušao čovjek koji je vodio zao život. Kada su mu anđeli i sveci željeli pomoći on ih je istog časa započeo proklinjati i psovati, i govoriti: ‘Bog je skroz na skroz nepravedan. Pripremio je nebo za takve laskave robove poput vas, a ostatak je čovječanstva bacio u pakao. Pa ipak vi Ga nazivate – Ljubav!’ Anđeli su odgovorili: ‘Bog je zasigurno Ljubav (1 Ivanova 4:7, 16). On je stvorio ljude tako da bi mogli zauvijek živjeti u sretnom zajedništvu sa Njime, no ljudi su, svojom vlastitom tvrdoglavošću/svojeglavošću, i zloupotrebom njihove slobodne volje, svoja lica okrenuli od Njega, i za sebe napravili pakao. Bog niti nekog baca u pakao, niti će On to ikada učiniti, nego sam čovjek, time što se zapleo u grijeh, stvara pakao za sebe. Bog nikad nije stvorio nikakav pakao.’


Upravo tada se sa visina začuo izuzetno mio glas jednog od viših anđela govoreći: ‘Bog daje dopuštenje da se ovaj čovjek može dovesti u nebo.’ Čovjek je gorljivo stupio naprijed popraćen sa dva anđela, no kada su došli do nebeskih vrata, i kad je vidio to sveto i svjetlom okupano mjesto te slavne i blažene stanovnike koji tamo borave, počeo se osjećati nelagodno. Anđeli su mu rekli: ‘Vidi kako je ovo predivan svijet! Idi još malo naprijed, i pogledaj dragog Gospoda kako sjedi na Svom prijestolju.’ On je pogledao s vrata, i onda se, kako mu je svjetlo Sunca Pravednosti razotkrilo nečistoću njegova grijehom uprljana života, započeo povlačiti u agoniji samo-preziranja (= u smislu, ‘počeo se gaditi sam sebi’, tj. ‘sam je sebi izgledao odvratan’), i pobjegao je sa takvom žustrinom, da se nije zaustavio čak ni u posrednom stanju svijeta duhova, već je poput kamena proletio kroz njega, i sebe bacio naglavačke u bezdan bez dna.


Zatim se mogao čuti sladak i zanosan glas Gospoda govoreći: ‘Gledajte, Moja draga djeco, ovdje nikome nije zabranjeno doći, niti je to itko ovom čovjeku zabranio, ili ga je itko zatražio otići. Bio je to njegov vlastiti nečisti život koji ga je prisilio pobjeći iz ovog svetog mjesta, jer, ‘Ako se čovjek ne rodi ponovno on ne može vidjeti Kraljevstva Božjega’ (Ivan 3:3).’

 

Preuzeto iz knjižice “Vizije iz Duhovnog Svijeta” koju možeš preuzeti ovdje. 

Više o praiskonskom grijehu otpadništva od Boga kojeg često spominjem možeš pročitati u knjižici “Praiskonski počeci Božjeg Stvaranja… Otpadništvo Lucifera i prvobitnih anđela… Božji Plan Spasenja od vječnosti (I)” koju možeš preuzeti ovdje

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *