Stablo treba odrezati u korjenu

Dragi moj prijatelju, 

u mojoj obitelji postoji jedan stari voćnjak. Kada smo ga kupili bio je nalik na prašumu, pun visoke trave i opasne agacije. Ulozili smo ogroman trud da bi posjekli svo raslinje koje nismo htjeli da bude prisutno i da voćnjak ponovo dobije zraka i svijetla koji su mu godinama bili uskraćeni. No kada smo se vratili iduće godine, sve je bilo kao i prije. Sva ona drača, sve boljike, koprive i visoka trava ponovo su preplavile voćnjak i bilo je potrebno ponovo zasukati rukave. 

Pričao sam sa stručnjacima i rekli su mi kako to stablo bagrema, ili agacije, koje na kori ima velike bodlje, ispod zemlje razvija veliku mrežu korijenja i nemoguće je rješiti problem stabla ako se ne riješi problem korijena. 

Dok sam danas slušao Seminar “Rad na vlastitoj duši” Apostola Lorensa ova slika starog vocnjaka mi je došla u sjećanje. Rekao je rečenicu koja me zaustavila  i nisam htio nastaviti slušati dalje. 

Nema vrijednosti pokajati se samo za zlo djelo, ako se čovjek ne kaje za zlo koje je korijen tog djela.

Smisao ću objasniti na ovom primjeru koji nam je vjerujem svima blizak.

Ležimo moja Tereza i ja na kauču i netko od djece zaplače gore u sobi. Vidio sam da je Tereza taman zaspala, no ja sam je svejedno probudio da ide provjeriti djecu praveći se da nisam opazio njezin san. Ona se diže iz prvog sna i rješava stvar, no kad se vratila znala je točno da sam znao da je već bila zaspala i normalno pitala zašto sam bio takav i radije probudio nju, nego se sam ustao. Momentalno sam bio razotkriven. 

Gledajući duboko u sebe, razlog je bila ljenost, a još dublje ispod lijenosti uzrok je bila sebičnost, ljubav prema sebi koja je bila iznad ljubavi prema bližnjem. U tom svom zlu ja sam radije iskoristio svog bližnjeg, nego nadvladao samoga sebe. 

E sad, kada bi se ja bavio samo sa stablom a zanemario korjenje onda bi mogao reći: Isuse oprosti mi što sam ju probudio. No, ako želim napasti zlo u korijenu, ja moram prepoznati u tom djelu sebičnost i lijenost i TIME se baviti, jer zanemarivanje korjena će uzrokovati da “sutra” negdje drugdje niknu nove šibe.

Rekao sam na glas, nakon što me cijelog razotkrila: “Bome ovakav neću ući u Kraljevstvo Nebesko!”.. i odlučio se još žešće pozabaviti sa tom svojom osobinom. 

Bez da se čovjeku zgadi zlo koje u njemu leži, on se za njega neće nikada istinski pokajati, a bez da se pokaje teret na njegovoj duši ostaje i Milost Božje Snage bez koje se ne može promjeniti izostaje. A bez prave promjene zlo u nama ostaje i ako takvi završimo život na Zemlji, bit će to za nas silno teško buđenje. 

Mi moramo uložiti veliki napor da bi mogli iskreno i pravedno sagledati sami sebe, jer o spoznanju zla u sebi i onda snažnoj volji da se to u nama dokine, ovisi preporod naše duše, a o kvaliteti ljubavi koju smo razvili u sebi ovisi kvaliteta našeg života u vječnosti. 

Nema goreg za osobu nego da živi u iluziji kako je on dobar i kako nije počinio ništa strašno poput ubojstva, silovanja, prijevare, ili bluda. No kada čovjek ima iskrenu žudnju da zaviri u svoje korjenje onda će mu Bog pokazati od čega je sastavljen i dati snage da jednoga dana postane savršen. 

Ne postoji dobra osoba na ovome svijetu, samo oholi ljudi koji imaju  predobro mišljenje o sebi.

Sam Isus je rekao ovako:

“.. upita ga neki uglednik: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Reče mu Isus: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini.

(Luka 18:18,19)

Bez obzira što si mi ljudi volimo reći da se bolje osjećamo i kako to moderna psihologija tumači, bez obzira kakve smo sve  mehanizme razvili koji nas odvlače od osjećaja da nismo dobro i unutarnje nesreće, ja sam “više” sklon vjerovati Riječi Božjoj, jer vjerujem kako Bog puno bolje poznaje naša srca nego mi sami, a i u godinama koje sam proveo pomno promatrajući sebe i druge vidim potpunu istinitost gore spomenute Isusove tvrdnje. 

Amen!

Frano

 

Mrvice za dalje.. 

Bertha Dudde, br. 2533, 1 Studeni 1942

SAMOSPOZNAJA… TAŠTINA… PONIZNOST

To što svatko vjeruje da (baš on) vodi onakav život kakav je Bogu  mio, time ni ne poduzimajući ništa kako bi se usavršio, znak je konfuzije/sluđenosti u ljudskom razmišljanju. Ispravan način života karakterizira određena poniznost i, ponizan čovjek će se uvijek truditi biti dostojan Božje ljubavi i milosti; nikad neće vjerovati da se onakav kakav je(ste) sviđa Bogu, jer mu poniznost pokazuje njegovo ogromno odstojanje (= razliku) od Boga. Ali (onaj) kome nedostaje poniznosti, taj je još daleko od pobožnosti, jer njemu nedostaje i milosti.

Ponizan čovjek se moli za milost, stoga će ju on i primiti, on se moli za Božju pomoć u životu, moli za pomoć za postizanje duševne zrelosti, sam se osjeća slab i nesposoban i zato u molitvi traži milost Božju.

I Bog poniznome daje Svoju milost. Ali tko je nadutog duha (= arogantan), on misli da je spojen sa Bogom, bez da to stvarno jeste, ne prepoznaje svoju udaljenost od Njega i tako ju dakle ni ne traži/pokušava smanjiti; ne vidi svoje nedostatke i greške i zbog toga se niti ne trudi otkloniti ih; i time što se ne osjeća slab, ni ne moli se za milost. I tako će završiti šuplje/isprazno, jer milost mu može priteći tek kad za njom žudi. I zato neće doći do duhovnog napretka u slučaju nedostatka samospoznaje, jer ljudi svoj duševni razvoj ne shvaćaju ozbiljno. Neće priželjkivati nešto što vjeruju da posjeduju, a vjeruju da to posjeduju jer nisu ispravni i iskreni sami prema sebi. Jer, ako je žudnja za Istinom u njima snažno razvijena, sami će preispitivati svoja djela i postupke, i spoznat će svoje nedostatke i greške i tako dospjeti do poniznosti. Jer, ponizan postaje onaj čovjek koji je strog sa samim sobom i koji je svjestan svog duhovnog siromaštva.

Ali tada je i Bog spreman sa Svojom milošću, jer tada je ona svjesno izmoljena od strane poniznog čovjeka, koji će tek tada živjeti Bogu dopadljivim životom.

AMEN

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *