Ukrašeno smetlište

Dragi moj prijatelju, 

otkrit ću ti danas jedan od mojih najvećih “strahova”. To je “strah” od toga da živim u zabludi, da činim nešto loše i da toga nisam svjestan i taj “strah” me cijelo vrijeme “tjera” da se preispitujem i promatram procese koji se odvijaju unutar mene. 

Kroz godine kako to činim moja duša konstantno napreduje i smatram da je to jedna osobina koja mnogima nedostaje. Ne u smislu pretjeranog, ili bolesnog samooptuživanja, već jedne zdrave ali neophodne doze samokritike. Kao što sam ti napisao u prošlom pismu, čovjek je rijetko kada, ako ikada, voljan sagledati zlo koje je zakopano u njemu a još manje ima volje se sa tim problemom pozabaviti.

Naša duša je poput ogromnog smetlišta stvorenog kao posljedica grijeha naše pale prirode, a mi ljudi vrlo često izgledamo kao lude koje na vrhu tog smetlišta uređuju svoje kuće. Dodajemo boje, sadimo ukrasno cvijeće, vješamo mirisne boriće i tako u toj jednoj zaluđenosti uma živimo u potpunoj zabludi da stvari nisu onako loše kako nam jedan mali glas u srcu viče.. 

Štoviše, poduzimamo mnoge akcije kako bi taj mali glas umuknuo i sa svojim subjektivnim razumom tašto vladamo našim smetlištem. A tko kaže da  mi živimo ispravan život? Tko kaže da je naša procjena stanja duše ista kao i Božja? Ipak smo mi ljudi i dalje iznimno subjektivni i ograničene percepcije. 

‘To što svatko vjeruje da vodi onakav život kakav je Bogu mio, ni ne poduzimajući ništa kako bi se usavršio, znak je sluđenosti u ljudskom razmišljanju. Ispravan način života karakterizira određena poniznost i, ponizan čovjek će se uvijek truditi biti dostojan Božje Ljubavi i milosti; nikad neće vjerovati da se onakav kakav jest sviđa Bogu, jer mu poniznost pokazuje njegovo ogromno odstojanje od Boga.

Taština. Oholost. Osobine koje onemogućuje ispravnu spoznaju samoga sebe i upravo radi toga ljudsko biće mora neprestano prakticirati poniznost kako bi omogućilo djelovanje Božjeg Duha u sebi koji ga onda uvodi u svu Istinu o prirodi stvari. 

Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!  Rimljanima 12:6

Svugdje kroz Riječ Božju stalno se spominje kako taština uništava čovjekovo srce i to je upravo ta zabluda koje se najviše bojim. Bojim se da ću se jednoga dana trgnuti iz sna i vidjeti koliko sam prilika u životu propustio za unaprijediti svoju dušu i kako me sav ovaj trud zapravo nije doveo dovoljno blizu samom centru Božje savršene Ljubavi, “mjestu” gdje svim srcem želim doći.  

Neki dan jedna moja prijateljica iz Ekipice je dala silno važno svjedočanstvo. Govorila je o tome kako je počela ozbiljno napredovati TEK kada je stala pred Isusa i zamolila Ga da joj pokaže zlo koje je u njoj. Prvo, u njoj je nastao veliki šok radi toga što je otkrila u sebi, pa nakon toga veliko pokajanje i onda molitva za Snagu da nadvlada samu sebe i od tog trenutka njezin napredak, koji je svima bio vidljiv, započinje. 

Onda je došlo još jedno svjedočanstvo na mailu našeg Apostola Lorensa koje kaže:

Prije susreta sa Čistom Istinom mislila sam da sam dobra osoba i da sve dobro što činim  činim iz svog dobrog srca koje nije savršeno, ali gledajući oko sebe čak sam iznad prosjeka ( koja dobra dušica)…

Susret da Čistom Istinom i slušanjem Očevih uputa shvatila sam Jako brzo da negdje jako griješim, jer i dalje vidim sebe kao dobru a Riječi Očeve su mi počele parati srce…moja žudnja za Istinom je jako velika što me je navelo na istinsku molitvu da mi Otac objavi moju samu bit bića, da se uistinu spoznam onakva kakva jesam…

Ta je molitva iz dana u dan bila moljena i ja Sam sa žudnjom čekala…nije dugo prošlo a ja sam utonula u molitvu i u jednom trenutku, iako sam  imala zatvorene oči,  Moje duhovne oči su se otvorile i bila mi je pokazana užarena žeravica kojoj se nisam od žara mogla primaknuti, bilo mi je jasno ukazano u mislima da je to moje srce, ono što uistinu pripada meni i ono što je MOJE, moja sama bit.

Cijela ta žeravica mog srca bila je satkana od samog zla, ništa u njemu nije bilo dobro …ni gram tog žara nije sadržavao dobro, samo milost Očeva me zadržala da Tog trenutka od bjede i Jada ne umrem istog trena … Tog trenutka, iako sam bila na koljenima, glavu Sam spustila na samo tlo u dubokoj svjesnosti da svako dobro dolazi od Njega.

Zato sve dobro, sva hvala, SVA slava, sva čast pripada Njemu, jedino se On naziva dobrim…beskrajno ti hvala Isuse na ovoj spoznaji .

Vjerujem da svatko u ovom trenutku može osjetiti otpor unutar sebe prema ideji da napravimo isto što i ove žene. I što je taj otpor? To je taština, oholost, ideja da smo puno bolji nego što bi nam ta spoznaja mogla otkriti. Strah od toga da, ako doista vidimo da nismo toliko dobri kako mislimo da jesmo, ćemo morati promijeniti sve. Ta ‘nelagoda’ u trenutku kada bi se trebali pozabaviti sami sa sobom je zapravo svjedočanstvo onog malog glasa naše duše koji smo godinama ušutkavali. Da smo barem ponizniji, onda bi ga pustili govoriti i onda bi se glas vinuo da nam kaže kako je stanje naše duše iznimno loše. 

I mislim si,  nije li bolje tu istinu o smetlištu naše duše doznati sada dok se stanje još može promijeniti, nego ući u tako otužnom stanju u duhovni život i doživjeti teško buđenje.

Ali tko je nadutog duha, on misli da je spojen sa Bogom, bez da to stvarno jeste, ne prepoznaje svoju udaljenost od Njega i tako ju dakle ni ne pokušava smanjiti; ne vidi svoje nedostatke i greške i zbog toga se niti ne trudi otkloniti ih; i time što se ne osjeća slab, ni ne moli se za milost. I tako će završiti isprazno, jer milost mu može priteći tek kad za njom žudi. I zato neće doći do duhovnog napretka u slučaju nedostatka samospoznaje…

Baš osjećam da je mnogima vrijeme za buđenje..

Tvoj, 

Frano

 

Mrvice za dalje.. 

 

Bertha Dudde, br. 3244, 4 Rujan 1944
 
POZNAVANJE SAMOG SEBE… PSIHOLOŠKI RAD… 
MILOST… PONIZNOST…
 
Ljudsko biće se izlaže najvećoj opasnosti ako se predaje osjećaju zadovoljenja samim sobom, ako sebe smatra psihološki visoko razvijenim i sebe ne poznaje.
 
Jer njemu nedostaje poniznosti koju će on, međutim, morati prikazati Bogu ako želi primiti Njegovu milost kako bi nastavio sazrijevati. Jedino netko tko sebe smatra malenim će stremiti uspeti se, jedino netko tko se osjeća slab će zamoljevati za snagu, i ako on ponizno pristupa nebeskom Ocu u molitvi snaga mu može biti dana. Ljudsko biće bi trebalo neprestano raditi na unapređivanju sebe samoga i on to jedino može učiniti ako sebe smatra nesavršenim, ako je svjestan njegovih pogrešaka i slabosti i pokušava ih odbaciti. Za svaki korak prema savršenstvu se mora s naporom izboriti budući da borba protiv vlastitih pogrešaka i slabosti zahtijeva borbu protiv sebe samoga, protiv vlastitih žudnji, čovjekova naginjanja prema svijetu, prema materijalnim vlasništvima, protiv čovjekovih zlih instikata koji čine teškim za dušu da oslobodi duh.
 
I ova borba nije lagana sve dok tijelo i dalje postavlja zahtjeve koji sprječavaju njegovu psihološku zrelost. Ali prije svega ljudsko biće mora sebe prepoznati; on mora znati što Bog želi i do kojeg opsega je njegova volja i dalje u protivljenju Božjoj volji; on mora znati da Bog zahtijeva kompletnu transformaciju u Ljubav, i on mora kontemplirati što ova promjena u Ljubav naznačava… da se nijedna zla misao ne bi trebala pojaviti u osobi i stoga ni jedno zlo djelo sprovesti u djelo, da svaka kretnja ljudskog srca mora biti čestita i blaga, da bi se protiv svih loših navika trebalo boriti i da ljudsko biće mora sebe trenirati da postane blag, miroljubiv, strpljiv, suosjećajan i ponizan. 
 
On mora neprestano sebe promatrati, i opet i iznova on će otkriti slabosti i nedostatke ako uzme njegov rad unapređivanja sebe ozbiljno… on neće biti zadovoljan sa sobom samim sve dok živi na Zemlji, jer on neće postati tako savršen na Zemlji da više ne bi imao ničeg zbog čega bi sebe kritizirao. On mora stremiti ka savršenstvu sve dok živi, i on će jedino to činiti sve dok je svjestan njegovog nesavršenstva kao rezultat njegove oštre samo-kritičnosti i sve dok je on apsolutno odlučan zaputiti se stazom uspona… I stoga treba ostati vrloduboko ponizan i smatrati sebe i svoj rad malim i čak još više iskreno zatražiti dar milosti tako da će Božja snaga teći ka njemu i omogućiti mu da sprovodi rad poboljšavanja njegove duše, budući Bog daje milost poniznima (1 Petrova 5:5).
 
AMEN

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *